UVJERENJA:

Uvjerenja su ono što smatramo istinom. Uvjerenja koja imamo, mogu biti o sebi, o drugima, o životu, o tome što možemo, što ne možemo, što je moguće, a što nije. Primjeri roditelja:

"Život je borba/lijep..."

"Djeca su naše najveće blago/gnjavaža.»

"Bogati su sretni."

"Muškarci su fizički snažniji od žena."

«Svi roditelji vole svoju djecu»

            Uvjerenja djeluju na našu percepciju, doživljavanje i ponašanje. Najprije djeluju kao perceptivni filteri: vanjski događaj tumači se u svjetlu uvjerenja. Također imaju utjecaj na ponašanje: kad smo uvjereni u nešto, onda se ponašamo kao da je to istina. Snažni su motivatori. Uvjerenje da nešto možemo ili ne možemo programirat će naš um za uspjeh ili neuspjeh i postati samoostvarujuće proročanstvo.

Uvjerenja stvaraju rezultate :

 "Ako vjerujete da možete i ako vjerujete da ne možete, u pravu ste", John Ford.

Postoje uvjerenja koja su nam korisna, koja nam pomažu, ohrabruju nas i ona koja nas ograničavaju. Ograničavajuća uvjerenja se obično koncentriraju oko izjave: "Ja to ne mogu."

Postoje tri tipa ograničavajućih uvjerenja:

- beznadnost (nešto nije moguće ostvariti),

- bespomoćnost (nešto je moguće ostvariti drugima, ali ne meni),

- bezvrijednost (nešto je možda moguće ostvariti, možda imam i sposobnosti potrebne za to, ali zaslužujem li ga i je li to uopće vrijedno ostvariti)?

Učenici često postižu loš školski uspjeh zbog toga što imaju uvjerenja koja ih ograničavaju. Ako vjeruju da neće dobiti dobru ocjenu, ulagat će manje truda i vremena u pripremu pa će i rezultat biti slabiji. Ovaj slabiji rezultat ojačat će uvjerenje da neće uspjeti i tako začarani krug postaje silazna spirala.

Najbolji način da otkrijemo što možemo je da se pretvaramo da nešto možemo napraviti.  Ono što ne možemo, nećemo ni pokušati uraditi. Ako je zaista nemoguće, ne brinite, otkrit ćete to.

Kako nastaju uvjerenja

Uvjerenja svi imamo. Mi se ne rađamo s njima, naučili smo ih u tijeku života. Ona nastaju kao generalizacije iz osobnih iskustva i iz iskustava drugih (odgojem, identifikacijom, čak i iz trauma).

Uvjerenja se mijenjaju i razvijaju, ona su stvar izbora (optimist i pesimist). Možemo odabrati uvjerenja koja nas ograničavaju ili stvoriti nova koja će nam život učiniti zanimljivijim i uspješnijim.

Razmislite: koja uvjerenja vrijedi imati jer će vas podržati u ostvarivanju cilja i omogućiti vam ga? Jesu li uvjerenja koja imate o sebi i drugima korisna? Jesu li poticajna ili ograničavajuća? Svi mi imamo neka uvjerenja o tome što nam je u životu važno. Bit uspjeha su uvjerenja koja nam dozvoljavaju da budemo uspješni.

            Mijenjanje uvjerenja omogućuje nam da dođemo do promjena u ponašanju. Ako kažemo "ne mogu", riječi dobivaju moć prinude.

UVJERENJA I STAVOVI USPJEŠNIH KOMUNIKATORA

Opisat ću vam uvjerenja i stavove uspješnih komunikatora.  Ona ne moraju biti istinita, ali kada se usvoje, značajno mijenjaju komunikaciju i poboljšavaju naše izglede za uspjeh u svemu što radimo. Ta uvjerenja mogu biti vrlo korisna u radu s djecom.

1. Mapa nije teritorij ( poštujte tuđe mape)

(objašnjeno u drugoj radionici)

1. Ljudi rade najbolje izbore koji su im dostupni. Oni rade najbolje što mogu s onim što imaju na raspolaganju. Ponašanje te osobe nije ta osoba, a njezino trenutno ponašanje je najbolji mogući izbor koji mu je dostupan u tom trenutku.

    

   U radu s ljudima uvijek odvojite osobnost od ponašanja. Osoba je u redu, a može se ponašati na način koji nije u redu.

    

        3. Svako ponašanje ima pozitivnu namjeru       

   U ponašanju nema dobrog i lošeg. Čak i neželjena navika je znak da dio nas pokušava postići nešto vrijedno ili postići nešto za sebe (na nekoj razini ima samozaštitnu funkciju). Svako ponašanje, ma kako ono neadekvatno izgledalo, ima pozitivnu namjeru. Kad shvatimo da druga osoba ima neku pozitivnu namjeru u onome što kaže ili čini (ma koliko nam može izgledati negativno), bit će nam lakše prihvatiti drugu osobu, prestati se ljutiti, nećemo zaglaviti u loše osjećaje i možemo krenuti naprijed.

   Zato odijelite ponašanje od osobe. Prepoznajte namjeru i naučite osobu da je ostvari na neki drugi način.

    

   4. Ljudi već posjeduju sve sposobnosti koje su im potrebne za uspjeh.                  

   Ljudi imaju sve sposobnosti da nauče vještine, znanja, da promijene stavove i uvjerenja. Ponekad ljudi iz nekih razloga ne koriste svoje sposobnosti, ponekad su one iz nekih razloga potisnute ili slabije razvijene. Ako jedno ljudsko biće može postići neki rezultat, onda to mogu sva ljudska bića.

   Pitanje je što-koliko treba uložiti i/ili razviti za postizanje tog rezultata.

    

   5. Značenje komunikacije je odgovor koji dobijate 

   Tradicionalna komunikologija često je usmjerena na poruku, medij ili tehnike korektne prezentacije, a ignorira ishod: što ste zaista željeli postići. Značenje komunikacije s drugima se odražava u odgovoru kojeg ona izaziva. Vi ste odgovorni za svoju komunikaciju, zato uvijek provjerite je li ona primljena na željeni način. Vaša namjera može vama biti jasna, ali interpretacija namjere i odgovor će reflektirati vašu uspješnost u onome što ste željeli saopćiti.

   Kako je slušatelj primio ono što ste namjeravali saopćiti? Ako ste željeli dati kompliment prijateljici, a ona se uvrijedila, onda je značenje vaše komunikacije bila uvreda. Ako želite da ona primi kompliment, onda to mora biti iz njezine mape.

    

   6. Nema neuspjeha, postoji samo povratna informacija

   Sve je u životu učenje. Ono što može izgledati kao neuspjeh, može se promatrati uspjeh koji je prerano zaustavljen. Ne napraviti nešto dobro, samo je dio procesa učenja.

    Svaki odgovor koji dobijemo, ima vrijednost u tome što možemo više (o tome) naučiti, o tome kakva prilagođavanja raditi. Kad ovo razumijemo, možemo prestati okrivljavati (sebe ili druge), osjećati se loše i možemo pronalaziti načine za poboljšavanje onoga što radimo. Jedini način za pogrešku je da ne učimo. Nema neuspjeha sve dok ne odustanemo. Kad Edison ni nakon bezbroj pokušaja nije dobio žarulju, na komentare da opet nije uspio, odgovorio je: »Pronašao sam još jedan način na koji se ne može napraviti žarulja«. Važno je doći do cilja, sve ostalo je vrludanje.

   Neuspjeh je osuda mogućnosti za učenje.

    

   7. Osoba s najviše fleksibilnosti će kontrolirati sustav.       

   Kad ljudi nešto ne uspiju, obično pojačavaju isto ponašanje (više, jače) Kad nešto ne uspijeva, prestanite to raditi i probajte nešto drugo.

   Kontrola sustava znači kontrolu ishoda i priprema nas za uspjeh.

   Ako vas ono što radite nije dovelo do željenog rezultata, to znači da to što radite daje neki drugi rezultat. Procijenite rezultat, provjerite što želite, procijenite nove izbore za dobivanje željenog rezultata!

   Onaj koji se najviše prilagođava, obično je na vrhu.

    

   8. Um i tijelo dio su istog sustava       

   Iza fiziologije leži psihološka osnova pa kroz fiziologiju možemo na nju utjecati. Vaše misli su vaše tijelo, odnosno utječu na tijelo.  Stresne misli donose i fizički stres tijelu. Opuštajuće aktivnosti smiruju misli.

   Mi asociramo osjećaje s našim tijelom, ali možemo promijeniti fiziologiju načinom na koji mislimo. Ako mislimo samopouzdano, izgledamo i ponašamo se samopouzdano.  Suprotno, promjenom fiziologije možemo promijeniti svoj stav ili stanje uma.

    

   PRIČA: ŽABE U AKCIJI

    

               Jedna je žablja skupina živjela u bari koja je presušila. Srećom su saznale da se na drugoj strani obližnjeg brda nalazi jedna velika bara koja nikad ne presušuje i puna je hrane. Žabe su odlučile preseliti se tamo. Trebalo je samo popeti se na brdo i spustiti na drugu stranu.

               Brdo je zaista bilo veoma strmo i visoko, ali potreba je bila snažna i žabe su krenule. Počele su se uspinjati veselo krekečući iz sve snage, ali su ubrzo osjetile umor i zastale. «Ja ne mogu više», rekla je jedna, a druga je dodala: «Nemoguće se popeti na tako visoko brdo.» «Nećemo uspjeti, ne mogu više», kazala je treća, a onda su i ostale prihvatile: «Ni ja, ni ja, to nije moguće… Možda je najbolje da se vratimo!" Tako su govorile sve osim jedne male žabice koja je puzala sve više i više. Jedna po jedna, žabe su odustajale i vraćale se natrag prema podnožju brda, a ona mala žabica je nastavila svoj put korak po korak, skok po skok, uporno. I konačno je uspjela: popela se na vrh brda i spustila se na drugu stranu. Otkrila je da je obećana bara bila zaista tamo: velika i puna svakojake žablje hrane.

               Želite li saznati kako je baš ova mala žaba uspjela napraviti ono što su ostali smatrali nemogućim, što ju je učinilo tako posebnom?

               Ako je to upitate, otkrit ćete da je žabica gluha.

               Budite i vi gluhi kad vam netko kaže da ne možete nešto napraviti ili postići. Najbolji način da otkrijete što možete, a što ne je da se pretvarate da nešto možete. Ako je zbilja nemoguće, ne brinite, otkrit ćete to sami.

    

   KAKO STEĆI SAMOPOUZDANJE

    KAKO RAZVIJATI POZITIVNU SLIKU O SEBI

    UVOD:

   Za uspješan život od presudne je važnosti slika o sebi. Ona određuje što će osoba o sebi misliti, kako će se osjećati i koje će akcije poduzimati. Slika o sebi koju dijete formira utjecat će na njegova očekivanja od sebe samog pa tako i uspješnost u mnogim kasnijim aktivnostima. Sjetimo se kakvu snagu imaju uvjerenja, a slika o sebi zapravo je uvjerenje o sebi.

    Najveći dio slike o sebi čovjek stiče upravo kroz svoja školska postignuća. Svi mi to dobro potičemo, svjesno ili nesvjesno. Stoga je jako važno osvijestiti načine na koje utječemo na razaranje slike o sebi kod učenika te naučiti načine koji će poticati stvaranje i pozitivne slike o sebi. Jedan od tih načina je način na koji govorimo o iskustvu.

    

   CILJ: Osvijestiti postupke koji razaraju samopoštovanje djeteta i promijeniti ih u postupke koji vode dijete uspjehu, koji ohrabruju razvoj samopouzdanja

    

   ZADACI:

   - naučiti kako se razvija samopoštovanje,

   - osvijestiti način na koji razgovaramo sami sa sobom i s učenicima,

   - primijeniti drugačiji način razgovora s učenicima koji jača samopoštovanje,

   - uvježbati nove načine razgovora.

    

   KLJUČNI POJMOVI: slika o sebi, stil objašnjavanja, očekivanja, uspjeh, neuspjeh, "jezik stalnosti i privremenosti", "jezik ponašanja ili ličnosti".

    

   POTREBAN MATERIJAL:

   Letak: Razvoj slike o sebi

   Formular za 1. vježbu: Prepoznavanje stila objašnjavanja

   Slide za predavanje u 5. dijelu

   Letak: Kako razgovarati

   Formular za 2. vježbu: Kako promijeniti stil objašnjavanja

   Formular za 3. vježbu: Kako kritizirati

   Letak: Posljedice

   Priča: Leptir

    

   Redoslijed i trajanje aktivnosti

    

    

   	10 min
   2. Samopoštovanje – kratko predavanje	15 min
   3. Vježba: Prepoznavanje stila objašnjavanja + diskusija	10 +  20 min
   4. Vježba: Promijeniti stil objašnjavanja + diskusija	10 + 20 min
   5. Uputa: Kako razgovarati	10 min
   6. Vježba : Kako kritizirati + diskusija	10 + 20 min
   UKUPNO:	120 min

    

2. Uvod:

 Nakon pozdrava i uvodne priče ili kratke igre voditeljica kaže nekoliko rečenica o tome kakvu sliku o sebi ima učenik s poremećajem pažnje (skoro uvijek je to loša slika) i koliko je presudno za prevenciju većih problema omogućiti  ovakvom učeniku da se osjeća uspješnim i da misli o sebi kao o osobi koja može ostvariti cilj. Može naglasiti koje su sve posljedice djetetovih poteškoća, posebno poteškoća u nekonzistentnosti pažnje što često vodi učitelje u "logičan", ali pogrešan zaključak "može, ali neće". Možete se koristiti Letkom:” Posljedice” (Prilog 4.1.).

 

3. Slika o sebi – kratko predavanje

 

Voditeljica će održati kratko predavanja o razvoju slike o sebi kod djece koristeći se Letkom Razvoj slike o sebi (Prilog 4.2.).

 

4. Vježba 1: Prepoznavanje stila objašnjavanja
   5. Kako razgovarati

 

Vježba se može provesti idividualno ili u većim ili manjim skupinama. Svaki sudionik dobija listu tvrdnji i prepoznaje o kojem se stilu objašnjavanja radi u svakoj tvrdnji. (Prilog 4.3.- Formular za vježbu)

      Nakon vježbe u diskusiji razgovarati o tome što učitelji misle o vlastitom stilu objašnjavanja i mogu li oni sami popraviti način na koji razgovaraju sami sa sobom, s učenicima, s roditeljima i kolegama. Djeca uče svoj stil objašnjavanja po uzoru njima važnih odraslih osoba.

Vježba 2: Promijenite stil objašnjavanja

U parovima se ispunjava Formular za vježbu  2 (Prilog: 4.4.). U diskusiji će se razgovarati  o tome koliko je važno promijeniti stil objašnjavanja, pošto pesimistična objašnjanja vode djecu do odustajanja i predaje, a optimistična potiču djecu da neuspjeh shvate kao izazov i reagiraju aktivno.

 

 

Stil objašnjavanja se najviše uči od roditelja, učitelja, trenera. Ako govorite djetetu da je lijeno umjesto da se nije dovoljno potrudilo, ono će vam povjerovati. Vjerovat će da je lijeno i da njegovi neuspjesi proizlaze iz faktora koje ne može promijeniti.

Voditeljica će objasniti postojanje dviju dimenzija u načinu na koji objašnjavamo iskustvo: trajanje i personalizacija koristeći se letkom “Kako razgovarati” (prilog 4.5.). Iz te dvije dimenzije proizlaze četiri načina na koji možemo razgovarati s djetetom: jezikom privremenosti ili jezikom stalnosti i jezikom ponašanja, ili jezikom koji se direktno odnosi na ličnost/osobnost. Prema tome želimo li opaženo ponašanje ubuduće zadržati ili spriječiti, koristit ćemo jedan od dva načina. Koristite se slide-om “Ponašanje” (Prilog: 4.5.a).

 

5. Vježba 3: Kako kritizirati
   1. točnu dijagnozu,
   2. kompatibilnu i prilagodljivu okolinu,
   3. kombinirani tretman primjenom lijekova i behavior terapije.
   1. TKO JE  KRIV (osoba ili ponašanje) ?
   2. KOLIKO DUGO će to trajati (trajnost ili privremenost) ?  i
   3. KOJE DIJELOVE ŽIVOTA će to pokvariti (generalizacije) ?
   1. trajanje (stalnost nasuprot privremenosti)
   2. personalizacija (ličnost nasuprot ponašanju)
   1. ne dopustiti da se dijete izvuče za svoje pogreške. Neka zna reći: "Žao mi je, ja sam kriva, drugi put ću bolje." Dakle, trebaju snositi odgovornost, ako su  stvorila neke probleme i nastojati to popraviti,
   2. učiti ih kako će poboljšati stil objašnjavanja: neka preuzmu odgovornost tako što će sebe okriviti za ponašanje, a ne da preuzmu općenitu krivnju; dakle, da se i dalje osjećaju vrijednima.
   1. Pobijedila sam na natjecanju iz matematike jer sam ovoga puta jako puno vježbala.
   2. Izabrali su me za vođu ekipe jer su djeca htjela napraviti nešto lijepo za mene.
   3. Tata se puno druži sa mnom jer je u zadnje vrijeme dobre volje.
   4. Moja mama stalno prigovara.
   5. Nitko se nikada  neće družiti sa mnom.
   6. Ja nisam sportski tip.
   7. Nastavnici nisu pravedni.
   8. Nitko me ne voli.
   9. Dobio sam jedinicu, jer sam glup.
   10. Zabranili su mi izlaske jer sam zločest.
   11. Ja sam uvijek nemiran.
   12. Ja sam loš učenik.
   13. Nemam pojma o pisanju. Nikad mi ništa ne ide.
   14. Koliko god se trudim, sve uvijek završi loše.
   15. Znam da sam je povrijedila.
   16. Danas nisam trebala biti onako zločesta prema njoj.
   17. Uvijek sve upropastim.
   18. Ne ide mi košarka.
   19. Nisam razumjela učiteljicu jer nisam pazila.
   20. Ovog puta sam zabrljala.

 

Ova se vježba može provesti individualno, ali je bolje provesti u skupinama od tri osobe jer se one mogu tada savjetovati i pomagati. Tvrdnje na lijevoj strani liste potrebno je preinačiti tako da budu prikladnije za razvoj pozitivne slike o sebi (Formular za vježbu u Prilog: 4.6.).

Nakon vježbe razgovarati o tome koliko je uspješno svaka tvrdnja "prevedena" u osnažujuću.

 

Završite radionicu pričom "Leptiru."- Prilog: 4.7.

 

PRILOZI:

 

 Prilog: 4.1.   Letak: POSLJEDICE

 

Od 1990. godine se u SAD ukupan broj učenika kojima je dijagnosticiran ADD povećao s 900 000 na oko 7 milijuna! Postoji zabrinutost da je ovaj poremećaj kod nekih nedovoljno dijagnosticiran, a kod drugih predijagnosticiran. Također postoji zabrinutost zbog toga što se terapija modifikacije ponašanja ne koristi jednako često kao terapija lijekovima. Mnogi smatraju da najučinkovitije liječenje djece s ADD-om obuhvaća:

Ako se ADD ne dijagnosticira i ne liječi, može imati dugotrajne nepovoljne utjecaje na dijete i njegovo odgojno-obrazovno, socijalno i emocionalno blagostanje.

U školi su ovakva djeca nestrpljiva, nikad nisu na svom mjestu, ne slušaju učitelje, brbljaju dok drugi rade. Prekidaju rad u grupi, upadaju u riječ, ometaju druge. Učitelji ih doživljavaju kao nedisciplinirane i zločeste. Druga djeca ih u početku smatraju zabavnima i zanimljivim, ali ih uskoro počinju odbacivati.

ADD djeca imaju poteškoće u stvaranju i održavanju očekivanih i željenih veza s vršnjacima. Ona  teško uče socijalna pravila i teže prepoznaju socijalne znakove i poruke. Često su svjesna svoje odbačenosti, izoliranosti, i nesposobnosti da zadrže prijatelje. Ne znaju što treba raditi i ponekad su još nametljivija i nasilnija. Svaki neuspjeh i odbijanje od vršnjaka može katastrofalno utjecati na njihovo samopoštovanje.

Impulzivnost ima za posljedicu da su ova djeca lakše nagovorljiva – da bi bila prihvaćena od vršnjaka daju se nagovoriti i na ono što inače ne bi sama napravila.

Poteškoće u usmjeravanju pažnje mogu izazvati poteškoće u učenju.

Začarani krug pojačava učenikove osjećaje  bijesa i neadekvatnosti, a time se povećava rizik za kasnije uzimanje droga. Statistike pokazuju da čak 65% ADD djece razvija disfunkcionalna socijalna ponašanja i poremećaje.

Ponašanje ADD djece može izazvati značajan stres u obitelji: roditelji često odgovaraju na kontrolirajući i negativan način i tako  ZAČARANI KRUG  POSTAJE SILAZNA SPIRALA. Teško je odrediti što je uzrok, a što posljedica u tom krugu. Javlja se anksioznost, depresija, noćno mokrenje, problemi spavanja i mnogi drugi.

Danas možemo naći sve više knjiga o poremećaju pažnje kod odraslih, kod žena, u obiteljima. Žene s ADD-om imaju više depresivnih epizoda u životu, sniženo samopoštovanje, višu anksioznost, više razine stresa i češće se uključuju u psihoterapiju nego žene koje nemaju ADD.

Prilog :letak

Letak: RAZVOJ SLIKE O SEBI

Za uspješan život od presudne je važnosti slika o sebi. Ona određuje što će osoba o sebi misliti, kako će se osjećati i koje će akcije poduzimati. Slika o sebi koju dijete formira utjecat će na njegova očekivanja od sebe samog pa tako i uspješnost u mnogim kasnijim aktivnostima. Sjetimo se kakvu snagu imaju uvjerenja, a slika o sebi zapravo je uvjerenje o sebi.

            Najveći dio slike o sebi čovjek stiče upravo kroz svoja školska postignuća.

Samopoštovanje je razlika doživljenog uspjeha i očekivanja koje osoba sama sebi postavlja.

 

                                               uspjeh         à više 

SAMOPOŠTOVANJE = -----------------                             àVEĆE SAMOPOŠTOVANJE

                                          očekivanja      à manje

 

Ova formula stara je više od 100 godina. Postavio ju je psiholog James oko 1900. godine. Iz nje je jasno da očekivanja treba sniziti na razumnu mjeru (perfekcionisti), a zatim bi trebalo dijete naučiti kako biti uspješan. Biti uspješan relativan je pojam, a također je i vrlo subjektivan. Je li ADHD učenik uspješan, može li biti uspješan i kako može biti uspješan? U usporedbi s drugim učenicima sigurno ne može. Stoga je važno promijeniti učenikovo, ali i  vlastito razmišljanje o neuspjehu.

            Sjetimo se uvjerenja:   

NEMA NEUSPJEHA, POSTOJI SAMO POVRATNA INFORMACIJA

Što to znači? Neuspjeh je samo dio uspjeha ako ne odustanemo. Sve je u životu učenje. Ono što može izgledati kao neuspjeh, može se promatrati kao uspjeh koji je prerano zaustavljen. Ne napraviti nešto dobro, samo je dio procesa učenja. Svaki odgovor koji dobivamo ima vrijednost u tome što iz toga nešto možemo naučiti i saznati kakva prilagođavanja trebamo raditi. Kad ovo razumijemo, možemo prestati okrivljavati i sebe i druge, prestati se loše osjećati i početi pronalaziti načine za poboljšavanje onoga što radimo.

Jedini način za pogrešku je da ne učimo, da odustanemo. Malo se toga uopće može postići bez upornosti.

Djecu ne treba pretjerano štititi od neuspjeha, njima treba neuspjeh. Ona trebaju osjetiti i tugu i tjeskobu i ljutnju. Kad želimo zaštititi dijete od neuspjeha, lišavamo ga prilike da nauči vještine potrebne za uspjeh. Ono što trebamo djecu naučiti je kako će interpretirati uspjeh odnosno neuspjeh.

 KAKO SE RAZVIJA NISKO ILI VISOKO SAMOPOŠTOVANJE?

 Kad djetetu nešto ne ide, upitat će se zašto? Odgovor će uključivati tri aspekta:

 

Odgovor na prvo pitanje će upravljati OSJEĆAJNOM stranom samopoštovanja, a odgovori na drugo i treće pitanje upravljat će djetetovom ODLUKOM o tome što će učiniti nakon neuspjeha. Naravno, oni također utječu na osjećaje, ali osjećaji neće direktno uzrokovati daljnje neuspjehe. Uvjerenja da će problem potrajati zauvijek i utjecati na sva područja života, bit će izravan uzrok što dijete odustaje od daljnjih pokušaja.

 

Način na koji razmišljamo o uzrocima je osobina ličnosti koja se zove STIL OBJAŠNJAVANJA. On se razvija u djetinjstvu i postaje doživotan, ukoliko nema izravne intervencije.

            Četiri faktora utječu na formiranje slike o sebi:

-         genetika,

-         roditeljski način,

-         način kritiziranja važnih osoba,

-         iskustva moći ili bespomoćnosti.

            Na neke od ovih faktora ne možemo imati utjecaja, ali možemo utjecati na treći i četvrti faktor i to načinom na koji objašnjavamo uspjeh ili neuspjeh.

 

DVA SU KLJUČNA ELEMENTA koja uvijek koristimo pri objašnjavanju:

 

 

TRAJANJE: Možemo vjerovati da su razlozi loših događaja stalni. Ako je tako, loše stvari će se uvijek događati. Ako vjerujemo da su uzroci privremeni, ima šanse za promjenu.

Primjeri:

U drugoj školi nikad nitko neće htjeti biti moj prijatelj.

Treba vremena da pronađeš nove prijatelje u novoj školi.

Moja učiteljica stalno prigovara.

Moja učiteljica je danas raspložena za prigovaranje.

Marin me mrzi i nikad se više neće družiti sa mnom.

 

Ovaj način objašnjavanja prepoznat ćemo po tipičnom "rječniku stalnosti" odnosno "rječniku privremenosti" Riječi: UVIJEK, NIKAD, SVE, STALNO bolje je zamijeniti riječima  PONEKAD, DANAS, U ZADNJE VRIJEME ako ne želimo zadržati to ponašanje.

 

PERSONALIZACIJA se odnosi na određivanje tko ili što je krivo za neuspjeh. 

            U prvom redu je moguće  razlikovati krivite li sebe ili druge ljude. Ako krivite drugoga, samopoštovanje je sačuvano, a češće se ljutite na druge. Ako krivite sebe, osjećat ćete vjerojatno krivnju ili sram i nisko samopoštovanje. Međutim, način kako doživljavamo uspjeh ili neuspjeh također je veoma važan: jesu li krive ili zaslužne moje sposobnosti (ličnost) ili moje ponašanje (uloženi napor i vrijeme).

Ne želimo učiti djecu  da lažu, nego  imamo na umu dva cilja:

 

Imajte stalno na umu uvjerenje:

Naše ponašanje je najbolji izbor koji na je nam raspolaganju u tom trenutku.

 

 

Prilog: 4.3.

 

VJEŽBA 1: Prepoznavanje stila objašnjavanja

          Slijedeće rečenice označi prema tome:

Govore li jezikom stalnosti (S) ili jezikom privremenosti (P) ?

Opisuju li ličnost/osobu (O) ili ponašanje (PŠ) ?

 

Primjeri:

 

 

Stalnost ili privremenost?

Ličnost ili ponašanje? Prodiskutirajte!

 

 

Prilog 4.4.

Vježba 2: STIL OBJAŠNJAVANJA

 

Kako opisujete učenika?  Promijenite stil opisa objašnjavanja u korisniji način!

 

 

OPIS UČENIKA	IZMIJENJENA TVRDNJA
Ovaj učenik me stalno izluđuje.
Ovo dijete je mučitelj.
Ponašanje ovog djeteta pokazuje da nisam dobar učitelj.
Ponašanje ovog djeteta dokazuje da su mu roditelji bez veze.
Ovo dijete je zlonamjerno.
Ovaj učenik je promišljeno bezobrazan.
Ovaj učenik je tup.
Ovo dijete uopće ne pokazuje poštovanje prema učiteljima.

 Prilog: 4.5.a





 

 

Prilog 4.5.  Letak: KAKO RAZGOVARATI ( Izgradnja pozitivne slike o sebi)

 

Kako govoriti o djetetovom ponašanju da bismo mu olakšali da se ponaša dobro i osjeća dobro kad misli o sebi?

 

Izrazi koji se odnose na ličnost nasuprot izrazima koji se odnose na ponašanje

Nažalost, način na koji većina odraslih govori djeci otežava im život i škodi. Obično govorimo: «Ne želim da budeš tako neodgovorna.»

                  «Zašto moraš biti nemiran?»

Kad ovako govorimo, djelujemo kao da je neodgovornost i nemirnost  stalna crta ličnosti, kao da je to ono što dijete jest: «Ivan ima smeđu kosu, plave oči i hiperaktivan je.». Kad ovo čuje Ivan, možda će se osjećati loše što je hiperaktivan, ali kako to čuje kao nešto što on jest, to nije nešto u vezi čega bi on mogao išta poduzeti (ovo sam nazvala jezikom self-a, ličnosti).

Bolje je komentirati Ivanovo ponašanje na takav način da on zna da ima izbor: «Ivane, ne želim da skačeš po učionici. Ako to želiš raditi, možeš u dvorištu ili smisli nešto mirnije.» Zamislite da ste vi Ivan i osjetite na koju od ovih rečenica biste lakše reagirali pozitivno.

Nismo nazvali Ivana zločestim ili hiperaktivnim djetetom, samo smo govorili o njegovom ponašanju i rekli mu kakve izbore ima. Ako želimo promijeniti ponašanje djeteta, olakšat ćemo sebi posao ako budemo govorili o posebnom ponašanju, a ne o osobinama djetetove ličnosti. Zato koristite «jezik koji se odnosi na ličnost» kad se dijete ponaša dobro, tada će  ono zadržati ta ponašanja i bit će mu lakše izgraditi pozitivan osjećaj o sebi.

Primjeri: « Višnja, hvala ti što si pomogla Ani, ti si zaista dobra kolegica.»

               « To si dobro napravio, sjajan si u rješavanju problema.»

            Naravno, mudro je umjereno koristiti ovaj oblik pohvale. Pretjerivanje bi moglo ohrabriti dijete da se suviše oslanja na vanjske pohvale i podršku, umjesto da otkrije užitak u kooperativnom djelovanju i načinu u kojem se poštuje druge.

 

Izrazi koji se odnose na privremenost nasuprot izrazima koji se odnose na stalnost

( nepromjenjivost)

           

            Kad govorimo o djetetovom neprihvatljivom ponašanju, imamo izbor. Možemo govoriti o ponašanju kao nečem privremenom ili kao nečem stalnom.

Obično govorimo: « Ti uvijek izazivaš.»

                               « Svaki put kad ti dam neki zadatak, ti ga ne napraviš.»

                               « Stalno se okrećeš.»

                               «Nikad nisi miran u razredu.»

Ako djetetu govorimo ovako, ono dobiva poruku da se ponašalo na neželjeni način i da će to ponašanje uvijek trajati. Čak i ako smo u pravu, ovakvi izrazi uključuju pretpostavku

(skrivenu poruku) da se ne može promijeniti.

            Kad želimo da ponašanje bude privremeno, moramo koristiti privremeni jezik:
»Sad si smetao na satu. Ako to budeš radio, morat ćeš izaći na hodnik neko vrijeme.»

«Znam da to ne želiš napraviti baš sad. Možeš to napraviti do sutra.»

« Ne želim da se okrećeš. Hoćeš li gledati naprijed tako da možeš bolje upamtiti?»

            Ovakvi izrazi omogućuju djetetu da misli o nepoželjnom ponašanju kao privremenom.

 

Korištenje jezika privremenosti i opisa ponašanja ostavlja otvorena vrata promjeni.

 

Kad želite da dijete nešto u budućnosti radi češće, govorite o tome koristeći jezik koji uključuje stalnost i izraze koji se odnose na ličnost.

 

Kad ne želite da dijete nešto radi, opišite to koristeći jezik koji uključuje pretpostavku da je ponašanje privremeno.

 

Primjeri: « Pažljivi ste. Drago mi je da ste takvi.»

               « Vrlo ste tihi. Lijepo je što ste tihi u razredu.»

(Ako kažete: «Dakle, konačno ste jednom mirni, željela bih da budete takvi cijelo vrijeme». pretpostavljate da dijete većinu vremena nije takvo)

            KORISTITE RJEČNIK KOJI SE ODNOSI NA PONAŠANJE I PRIVREMENOST ZA NEPOŽELJNO PONAŠANJE KOJE NE ŽELITE ZADRŽATI!

            KORISTITE RJEČNIK KOJI SE ODNOSI NA LIČNOST I RJEČNIK STALNOSTI NA ONA PONAŠANJA KOJA ŽELITE OHRABRITI!

Prilog: 4.6. Vježba 3: KAKO KRITIZIRATI

 

Umjesto ovoga:	Bilo bi bolje:
Što je to s tobom? Uvijek si tako nemiran.
Čula sam da si plakala zbog te jedinice. Baš si osjetljivo dijete.
Zašto nikada ne slušaš?
Ti si zločesti dječak.
Ti si kao i ja – beznadan slučaj u sportu.
Uopće se ne igraš s drugom djecom. Previše si sramežljiva.
Vi djeca ste tako sebična. Uvijek mislite samo na sebe.
Od tebe nikada neće biti odlikaš.
Stol ti je vrlo neuredan. Tako si šlampav.
Ti uvijek sve pokvariš.
Stalno radiš gluposti.
Ti si magarac.

 Prilog: 4.7.

Priča: LEPTIR

 

            Jednog dana pojavio se malen otvor na čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi kroz taj maleni otvor izvukao svoje slabašno tijelo.

            Onda je stao, činilo se – ne može dalje.

Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru: uzeo je škare i razrezao čahuru. Leptir je s lakoćom izašao. Ali, imao je krhko tijelo i smežurana krila.

            Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se krila svakog trenutka otvoriti, povećati i raširiti kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga.

            Međutim, ništa se nije dogodilo!

Cijeli je svoj život leptir proveo puzeći okolo sa svojim slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikad nije poletio.